Kako je bilo? (Highlander Velebit)

Završila je avantura. S razlogom su to nazvali avanturom života. 104 kilometara Velebita, od Zavižana do Starigrada Paklenica. Tri dana hodanja, dvije noći spavanja u šatoru. Dvadesetak kila na leđima, bezbroj žuljeva i upala. Nebrojeno šala, dobrih i loših, osmijeha, napora i sreće. Na kraju se pamti sve, svaki trenutak, svaki korak koji smo prošli. U cilju suze i zbunjenost, ne znam što se upravo dogodilo. Tako je izgledao Highlander Velebit – avantura života.

Glavno pitanje – kako je bilo? Bilo je savršeno, točno onako kako je trebalo biti. Zanimljivo, naporno, zabavno, frustrirajuće, smiješno. Nestvarni pogledi, savršenstvo prirode. Velebit – mitska planina koja prigrli svakog, planina koja skriva tisućljetno drveće, savršene kamene oblike i divlje životinje (koje nismo sreli).

Kako je to izgledalo? Start u subotu ujutro, osam i pol sati hodanja, pa spavanje. Nedjelja, buđenje u šest, pokret u osam, jedanaest sati hodanja, pa spavanje. Ponedjeljak, buđenje u šest, pokret u osam, jedanaest sati hodanja i cilj. Svaki dan tridesetak kilometara sa dvadesetak kila na leđima, nebrojeno uspona i spustova.

Svaki dan je priča za sebe, svaki korak je nova misao. Metri i kilometri postaju sekunde, minute, sati. Niti jedno drvo nije isto, svaki kamen je drukčiji. Misao koja prevladava je da je svaki korak uspjeh (i tako otprilike 100 tisuća uspjeha😁).

Od jutarnje hladnoće do sunca koje nemilo prži i zove na odmor. Na svakoj kontrolnoj točci podrška od strane organizatora učini razliku, vrati želju za nastavak. Svježe pripremljeni obroci, voda, izotonici, voće i povrće – svega je bilo na okrepama.

Ovo iskustvo je bilo prvi pravi test za moju prehranu. Prilikom prijava napomenuli smo da smo vegetarijanci, te smo za obroke dobili zobene pahuljice, dehidriranu tjesteninu, hummus i kruh, dok nas je na kontrolnim točkama dočekivalo svježe voće i povrće. Sa sobom smo nosili lješnjake i bademe, te proteinske pločice. Prije samog starta razmišljao sam hoću li imati dovoljno energije, dovoljno snage za sve ono što me čeka – razmišljao sam o mitu da se ovakvom prehranom gubi na energiji, odnosno da se ne dobiva sva nužna energija potrebna za ovakve napore.

Nakon ovog iskustva, ovaj mit ostaje i dalje mit – prehrana temeljena na žitaricama i povrću ne oslabljuje, nego upravo suprotno – osnažuje. Osnažuje na način da svaka od namirnica koju sam unio u sebe daje dovoljno energije, a ne usporava, ne stvara osjećaj težine. Glavna prednost koju sam uočio je brzi oporavak. Svaku večer prije spavanja pomisao mi je bila da više nema šanse da stavim taj ruksak na leđa i krenem ujutro dalje od bolova u leđima i nogama. No, ujutro potpuno druga priča.

Ujutro se javlja poletnost, javlja se odmornost, spremnost na nova iskustva. Vezano je to i uz uvjerenje da ja to mogu, ali zasigurno veliki utjecaj ima i prehrana u kojoj tijelo ne treba trošiti dodatnu energiju na probavljanje namirnica, nego se u potpunosti može usmjeriti na oporavak. Niti jedna prehrana neće olakšati ovakav napor da će magično izostati žuljevi ili da neće boljeti leđa od ruksaka, ali brz oporavak je nešto što je jako bitno za prolazak ove utrke.

Tijekom samog kretanja, ne postoje trenuci slabosti, ne postoje trenuci nedostatka energije. Postoji glad – obična glad koju svatko od nas osjeti neovisno o kojoj se prehrani radi. Toplo varivo od povrća na kontrolnim točkama doslovno vraća u život. Ne mogu opisati to veselje količinom povrća koja se našla u našim zdjelicama.

Lekcija? Čovjek može sve kad to dovoljno želi. Da, ovo možda je floskula, ali zaista, ono što sam naučio je da mogu sve što zamislim. U situaciji u kojoj fizički se zaista ne mogu pomaknuti, a još je petnaest kilometara do cilja, pobijedilo je ono nešto unutra, neka svijest, onaj pravi ja, koji je rekao – idemo do cilja. Tad se vidi da tijelo može sve kad smo dovoljno odgovorni za svoje tijelo – kad ga hranimo onime što mu odgovara, ne oštećujemo i unapređujemo.

Još jedan oslobađajući trenutak koji sam čuo na predzadnjoj kontrolnoj točki od gospodina u kasnim pedesetima je da se život svede na čašu vode i topli obrok. Ne, ovo nije apokaliptično predviđanje da nama ništa ne treba u životu i da ne smijemo ništa željeti, nego takva rečenica vraća u trenutak u kojima zaista gledamo ono što nam zaista treba. Ta čaša vode u životu znači partner, krov nad glavom, sigurnost doma, prihodi, podrška bližnjih i sl. No, tako nešto ‘malo’, ta mala potreba oslobađa na način da zaista pogledamo samo svoje potrebe, a ne one koje bi ‘morali imati’.

Da, naravno, čovjek se i prosvijetli nakon tri dana planine, to je neminovno. Saznanja do kojih se dođe u ova tri dana zaista ću pamtiti cijeli život.

Bi li ovo ponovio? Dok su još svježa iskustva, upale i žuljevi sa mnom svaki dan, ne bi. Za godinu dana – nikad ne reci nikad.

Na kraju, mogu reći da sam i ja Highlander. Plant – based ide dalje, ide u neke nove avanture, još zanimljivije i zabavnije, lakše i teže. Vraćam se kuhanju s novim idejama (jer sam imao vremena smišljati recepte😏).

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s